Kada…

Kada se dječak i djevojčica vole
– to je simpatično!

Kada se mladić i djevojka vole
– to je lijepo!

Kada se muž i žena vole
– to obogaćuje!

Kada se baka i djed vole
– to nadahnjuje!

Planinar

Bio neki čovjek, koji je iznad svega volio planine i planinarenje.

Divio se visokim, gorostasnim planinama i njihovim visokim vrhovima, okovanim ledenim pokrivačima, koji se nikada nisu otapali.

Smatrao ih je doslovce, božanstvenima..

Divio se i suncu koje bi zapadalo iza tih gorskih lanaca i svakodnevno ga predvečer promatrao te je svim srcem želio vidjeti svijet, s vrha jedne od najljepših planina.

Rodio se Bog i Čovjek usred štalice…

~ Otajstvo vjere, ljubavi i nade ~~ Svima koji se trude razumjeti ga – sretan Božić! ~

Jezična profanacija Došašća…

Već je godinama na snazi izrazita kulturalna profanacija Došašća i Božića, gdje ikonografiju snažnih religioznih simbola i motiva zamjenjuju prilično bezvrijedni ili barem sadržajno krajnje siromašni motivi “kulture Došašća” i “kulture Božića”, koji redovito nemaju gotovo ništa zajedničkog s izvornim značenjem koji bi se trebao “pronositi svijetom”, a sada, barem je to moj osobni stav, dolazi i do jezične profanacije Došašća, koja još više podupire kulturalnu devalvaciju.

Naime, prema novijim jezičnim savjetima, Došašće bi se trebalo pisati malim slovom (“došašće”), prvenstveno iz razloga jer nije riječ o blagdanu, nego o vremenskom razdoblju, bez obzira na njegovu (za vjernike) svetost.

Vjerojatno…

Vjerojatno malo što može čovjeka tako rastužiti kao kad jasno razvidi da su svi oni njegovi dojučerašnji snovi i grčevita nastojanja oko postizanja zacrtanih ciljeva, zapravo puke bezsadržajne tričarije za kojima nikada nije ni trebao žudjeti, jer je, ulažući snage, vrijeme i ljubav u sve to, zapravo samo potratio veliki dio sebe i svoga života, dok se za onim što je cijelo vrijeme osjećao kao pravu vrijednost nije usudio posegnuti rukom…

Vjerojatno, isto tako, malo što toliko usrećuje čovjeka kao kad mu se otvore oči i donese neodgodivu odluku – Od sada idem Živjeti!

Granice ljudske taštine

Čudni smo mi ljudi…

Ako te od stotinu ljudi devedeset i devet pohvali, a onaj jedan potcijeni ili pokudi, zaboli te kao da te je devedeset i devet potcijenilo, a samo jedan pohvalio…

A valjda je to ljudska taština…

Ili ipak nije?

Ljudi koji gledaju gore i ljudi koji gledaju dolje

Zanimljivo je to kako gotovo uvijek samo oni osrednji – ali ulizice i beskičmenjaci – napreduju u životu, dok oni koji hoće i znaju redovito bivaju onima prvima podložni, stjerani u “zapećak”, iskorišteni i obescijenjeni.

Nepravda je to velika, ali samo na prvi pogled.

Oni prvi, naime, naizgled imaju žezlo u rukama, no zapravo cijeli su život samo sluge koje ispunjavaju želje onim moćnicima koji su ih postavili na taj položaj, i nikada se ne usude podići glavu, jer bi to značilo njihovu “smrt”, dok drugi mogu biti oslonjeni na prosjački štap, ali itekako vladaju, jer znaju kako uvijek i svugdje mogu držati uspravno glavu i gledati visoko, visoko…