Rodio se Bog i Čovjek usred štalice…

~ Otajstvo vjere, ljubavi i nade ~~ Svima koji se trude razumjeti ga – sretan Božić! ~

Jezična profanacija Došašća…

Već je godinama na snazi izrazita kulturalna profanacija Došašća i Božića, gdje ikonografiju snažnih religioznih simbola i motiva zamjenjuju prilično bezvrijedni ili barem sadržajno krajnje siromašni motivi “kulture Došašća” i “kulture Božića”, koji redovito nemaju gotovo ništa zajedničkog s izvornim značenjem koji bi se trebao “pronositi svijetom”, a sada, barem je to moj osobni stav, dolazi i do jezične profanacije Došašća, koja još više podupire kulturalnu devalvaciju.

Naime, prema novijim jezičnim savjetima, Došašće bi se trebalo pisati malim slovom (“došašće”), prvenstveno iz razloga jer nije riječ o blagdanu, nego o vremenskom razdoblju, bez obzira na njegovu (za vjernike) svetost.

Vjerojatno…

Vjerojatno malo što može čovjeka tako rastužiti kao kad jasno razvidi da su svi oni njegovi dojučerašnji snovi i grčevita nastojanja oko postizanja zacrtanih ciljeva, zapravo puke bezsadržajne tričarije za kojima nikada nije ni trebao žudjeti, jer je, ulažući snage, vrijeme i ljubav u sve to, zapravo samo potratio veliki dio sebe i svoga života, dok se za onim što je cijelo vrijeme osjećao kao pravu vrijednost nije usudio posegnuti rukom…

Vjerojatno, isto tako, malo što toliko usrećuje čovjeka kao kad mu se otvore oči i donese neodgodivu odluku – Od sada idem Živjeti!

Granice ljudske taštine

Čudni smo mi ljudi…

Ako te od stotinu ljudi devedeset i devet pohvali, a onaj jedan potcijeni ili pokudi, zaboli te kao da te je devedeset i devet potcijenilo, a samo jedan pohvalio…

A valjda je to ljudska taština…

Ili ipak nije?

Ljudi koji gledaju gore i ljudi koji gledaju dolje

Zanimljivo je to kako gotovo uvijek samo oni osrednji – ali ulizice i beskičmenjaci – napreduju u životu, dok oni koji hoće i znaju redovito bivaju onima prvima podložni, stjerani u “zapećak”, iskorišteni i obescijenjeni.

Nepravda je to velika, ali samo na prvi pogled.

Oni prvi, naime, naizgled imaju žezlo u rukama, no zapravo cijeli su život samo sluge koje ispunjavaju želje onim moćnicima koji su ih postavili na taj položaj, i nikada se ne usude podići glavu, jer bi to značilo njihovu “smrt”, dok drugi mogu biti oslonjeni na prosjački štap, ali itekako vladaju, jer znaju kako uvijek i svugdje mogu držati uspravno glavu i gledati visoko, visoko…

Kraljevi i dvorske lude

Uzjoguniše se dvorske lude i oteše kraljevima haljine njihove i žezla njihova…

 I umišljahu si kako stvarno vladaju…

A kraljevi, želeći sačuvati svoje dostojanstvo, i ne htijući ostati goli, šutke obukoše halje dvorskih luda…

I ostadoše tako…

Dvorske lude je narod odmah prepoznao po ponašanju i prezreo,

 ali kraljeve još uvijek traži…

Da nije žalosno, bilo bi smiješno…

Ne znam što mi je smješnije gledati:

one koji nemaju gotovo nikakvih životnih i moralnih kriterija, ali u ime nekakve “modernosti” i “znanstvenosti” ismijavaju svevremenske vrednote i misle kako time prikrivaju osobni i društveni deficit, 

ili gledati one koji te vrednote žive, ali imaju potrebu onima prvima “argumentirano” dokazati vrijednost svojih načela.

Oni prvi, zaslijepljeni prividnom podrškom, uopće ne primjećuju kako se sami obescjenjuju,  ali i ovi drugi, pogođeni prividnom nepravdom, uopće ne primjećuju kako velike životne vrednote, umjesto da ih samo žive, svojim buntom prilično obezvređuju…

Eh, da, da to nije žalosno, bilo bi uistinu smiješno…

Plamen koji sažiže

I ovo je paradoks:

Ima i takvih koje kroz život nosi
neobično snažan stvaralački plamen
kojim čine uistinu velika djela,
ali dok oplemenjuju i usrećuju mnoge,
one prve oko sebe čine otužnima…

U očima drugih taj je žar
veliki Božji blagoslov,
njima pak -  obično prekletstvo…

Poniznost je snaga koja čini čuda…

Njegovoj se učenosti i mudrosti itekako divim, ali me poniznost oduševljava.

Koliko god su se toliki mnogi trudili, a uistinu ne znam zašto, oblatiti ga, u svojoj bahatosti, mržnji i samodostatnosti nisu ni primijetili kako se prljavština samo lijepila na njih, dok su oni drugi – jednostavni i neupadljivi – postali nevjerojatna snaga koja doslovno pršti životnom radošću, vjerom, ljubavlju i zahvalnošću – i oplemenjuje mnoge.

Poniznost je snaga koja čini čuda!

Svaka bačena strelica…

Svaka otrovna strelica, bačena na nekoga,
uvijek se, baš uvijek,
poput bumeranga vraća onome tko ju je bacio,
samo obično u nekom drugom, još otrovnijem obliku.

Do zemlje se klanjam onima koji imaju mudrosti ne bacati strelice…

I do neba žalim one koji imaju drskosti neprestano ih bacati…